RYUNOSUKE AKUTAGAWA
Čitam Ryunosukea Akutagawu. Na temelju njegovih priča Akira Kurosawa
pedesetih snima film Rošomon koji donosi slavu režiseru i globalno
popularizira Akutagawu. Naravno, Ryunosuke Akutagawa je luđak, vrhunski
luđak. U pisanju je perfekcionist, jedan od onih stilista koji će
rečenicu vagati i brusiti do beskraja. Svaka je riječ za stilista
perfekcionista jako bitna, pa tako i za Akutagawu, a možda još više,
jer Akutagawa je Japanac, a znamo kakvi su Japanci. Zato je upitno
koliko od tog izvornog teksta dobivamo prijevodom.
Zbirku
priča na hrvatski je preveo Vladimir Devide, inače profesor matematike
na nekom fakultetu, ili bar umirovljeni profesor matematike. Svakako,
čini mi se da je još živ. Devide je zaluđen Japanom i japanskom
kulturom, oženio je Japanku, živi u Zagrebu i nema bojler u kuhinji, pa
tanjure i lonce pere hladnom vodom. Budući je fanatik za Japan, mogu
pretpostaviti da se potrudio oko prijevoda, jer ga nije radio zbog
novca, već iz čiste ljubavi ili slično. Živio!
A Akutagawe je
rođen 1892. godine (kad i Andrić, valjda) radio je kao profesor
engleskog jezika na nekom japanskom univerzitetu, uspio se oženiti i
napraviti nekoliko komada djece, iako je bio lud. A s vremenom je
postajao sve luđi i luđi. Zatvorio bi se u sobu, na vrata bi zakačio
natpis - "bolestan sam, ispričavam se, doviđenja" i pisao bi, odnosno
brusio već napisano, polirao do savršenstva. Tako je stvarao male
dragulje, kratke priče koje su u svakom zarezu dobro promišljene. On je
bio lud. Mama mu je završila u ludnici, pa je vjerojatno i to genetski
i/ili podsvjesno djelovalo na njegovu ludost. U 35. godini života ubija
samoga sebe velikom dozom otrova. Ubio se 24. 6. 1927., na moj
rođendan. naravno, ja se nisam rodio 1927. godine, ja sam mnogo
stariji. Ako se ikada budem samoubijao, a vjerojatno hoću, bit će to na
taj datum, na dan rođendana, to je praktično, nadgrobni spomenik će
biti jeftiniji za jedan redak. Živio!
Evo njegovog oproštajnog pisma:
BILJEŠKA NEKOM STAROM PRIJATELJU
(Akutagawino oproštajno pismo)
Kao
što Reigner pokazuje u jednoj od svojih kratkih priča, vjerojatno nitko
tko pokušava počiniti samoubojstvo nije potpuno svjestan motiva koji su
obično previše kompleksni. Bar je u mojem slučaju ono potaknuto nekim
neodređenim osjećajem tjeskobe u pogledu moje vlastite budućnosti.
Tijekom
približno posljednjih dviju godina razmišljao sam jedino o smrti, i s
posebnim sam zanimanjem čitao jedan značajan izvještaj o procesu
umiranja. Dok je autor opisivao apstraktan način, ja ću biti konkretan
koliko mogu, čak dotle da to zvuči nehumano. Ovdje me dužnost obavezuje
da budem pošten. Što se tiče mojega osjećaja tjeskobe u pogledu
vlastite budućnosti, mislim da sam sve to raščlanjivao u Životu lude,
osim jednog društvenog čimbenika, naime sjene feudalizma prebačene
preko mojeg života. To sam izostavio namjerno, nipošto siguran da bih
zaista mogao razjasniti društveni kontekst u kojem sam živio.
Kad
sam se jednom odlučio na samoubojstvo (ne smatram ga grijehom kao što
to čine Zapadnjaci), razmatrao sam najmanje bolne načine kako bih ga
proveo. Tako sam isključio vješanje, strijeljanje, skakanje te druge
oblike samoubojstva, i to iz estetskih i praktičnih razloga. Činilo se
da je upotreba otrova možda način koji najbolje zadovoljava. Što se
tiče mjesta, to je trebala biti moja vlastita kuća, kakve god bile
popratne neugodnosti za preživjeli dio moje obitelji. Pomišljao sam i,
kao što su to učili Kleist i Racine, na neko društvo, recimo ljubavnice
ili prijatelja, no, kako sam uskoro razvio povjerenje u sebe, odlučio
sam krenuti sam. A posljednja stvar koju sam trebao odvagnuti bila je
kako osigurati provedbu bez znanja svoje obitelji. Nakon nekoliko
mjeseci priprave konačno sam bio siguran da je to moguće.
Mi,
ljudska bića, kako smo životinje-ljudi, dijelimo životinjski strah od
smrti. Takozvana vitalnost samo je drugo ime za životinjsku snagu. Ja
sam sam jedna od tih životinja-ljudi. A ta se životinjska snaga, čini
se, postupno istočila iz mojega sustava, sudeći po činjenici da mi je
preostalo malo želje za hranom ili ženama.
Život u kojemu se sada
nalazim jest život oboljelih živaca, bistar poput leda. Takva nam
dobrovoljna smrt mora pružiti mir, ako već ne sreću. Sada, kad sam
spreman, nalazim da je priroda ljepša nego ikad, kako god to moglo
paradoksalno zvučati. Vidio sam, ljubio i razumio više od drugih. U
tome bar imam neku mjeru zadovoljstva, usprkos boli koju sam do sada
morao podnositi.
P.S. Čitajući o životu Empedokla, osjetio sam
koliko je stara ta želja da čovjek od sebe učini boga. Ovo pismo,
koliko sam ja toga svjestan, nipošto ne teži tome. Naprotiv, ja sebe
smatram jednim od najobičnijih ljudi. Možeš se prisjetiti onih dana od
prije dvadeset godina kad smo pod stablima lipe, raspravljali o Empedoklu na Etni. U to sam vrijeme i ja bio jedan od onih koji od sebe žele stvoriti boga.
Pismo sam pretipkao od slova do slova, hvala/molim. O knjizi više kad je pročitam cijelu.